ŠUMA. Bila jedna kuća u šumi. Imala je oblik stošca čiji je centar - kao i centar njezinih beskrajnih krugova - bio centar same šume. Oko 1975. Thomas Bernhard stvorio je ovu sliku u romanu Korrektur kako bi opisao nemogući bizarni projekt koji je lik Roithamer dizajnirao za svoju sestru. Kuća koja je navodno imala nakošene, zakrivljene zidove, niz soba bez ikakva određenja, potpuno jednakih, neutralnih, tihih; kuća iz koje se nije moglo gledati nikamo osim u Kobernaussovu šumu u kojoj je bila usidrena. Kuća koja nije imala prozora, već otvore; građevina koja bi se, prema zamislima svojeg autora, trebala izgraditi koristeći samo 4 materijala, ničeg više.
ZBIRKA. Kuća koju je Roithamer zamislio u Bernhardovoj knjizi i kuća koju je projektirao Smiljan Radić u Vilchesu - malom naselju u podnožju Anda, istočno od Talce - čine se srodnima i nekako povezanima. Štoviše, stožac za Roithamerovu sestru također se može vidjeti kao daleki rođak zbirke utočišta, osobnih projekata koje Radić projektira od 1996., neke u suradnji s partnericom (i na određeni način, klijenticom), čileanskom kiparicom Marcelom Correa. Svi su ovi projekti zamišljeni kao jednoprostorni, neka čudna vrsta studio-prostora koji bi trebali zadovoljiti najvažnije potrebe svakodnevnog života, poput rješavanja hitnih potreba sa što je manje elemenata moguće. Kuća u Vilchesu pripada ovoj zbirci i vjerojatno je najveća od ovih utočišta.